ponedjeljak, 25.01.2010.
KAD MACA UTIHNE
|
Prije točno četiri ipo godine...Ona...moja Jedinica se pojavila sa kutijom od cipela i najblaženijim osmjehom pomno biranim za najžešću pizdariju koju namjerava napraviti... Nije teško pogoditi da je u kutiji bilo mladunče...ovaj put mačke! Samo sam, u maniri stroge, autoritativne i postojane majke rekla :"Ne, ne i ne!" Nije prošlo ni pet minuta...nahranile smo to čupavo, malo, crno klupko vune...nabavile joj pijesak..kupile košaru i jastuk..raspitale se hrani za mačke...Sutradan je bila kod veterinara i dobila ime i knjižicu. Saznasmo da je stara skoro pa dvadeset dana! A uspjela preživjeti kraj kontejnera za smeće ! Toliko o mojoj postojanosti...i autoritetu. A lijepo sam rekla : "Poslije kokera...nikad više kućni ljubimac"...onda sam opet rekla, poslije papigice koja je slobodno letala po kući a krletka joj je služila samo kao spavaonica..."nikad više kućni ljubimac"...poslije druge papigice sam opet rekla (prva je uspjela pogoditi otvoreni prozor i odletjela u slobodu-nadam se): "nikad više kućni ljubimac!" Sad mi je Kaja...gore spomenuto klupko vune...nakon odlaska moje Jedinice u studentski život, jedino društvo u ovoj, za moje potrebe, prevelikoj kući! Kako je odrastala, tako smo mijenjale dijelove namještaja. Izgrebala je sve što se dalo izgrebati...naganjala jadne gušterice po vrtu...da mi nije predznanja iz biologije, mislila bih da su gušteri životinje bez repa. O cipelama i čizmama neću niti govoriti...moja greška šta ih ne spremam za sobom! Nisam zaboravila neugodu koju sam osječala dok pokazujem investitorima nacrte rukom na kojoj su bili svježi tragovi grebanja...'ajd reci da je od kućnog ljubimca! Puno me voli taj ljubimac...na neobičan način izražava ljubav...heheh Pa njeni prvi pokušaji lovljenja...pogađate da je lovina bila moja gola noga u iskoraku iz sobe u hodnik. Satima je bila u stanju vrebati u hodniku da bi se bacila na mene sa ispruženim kanđama...Trebalo je i te ogrebotine pravdati...ali ne investitorima...hahaha Ma znala je ona biti i draga...kad se sklupča u naručju i prede zadovoljno dok je mazim i ljubim..ali, samo onoliko koliko bi njoj odgovaralo. Prekid nježnosti je, za mene, bio prilično bolan. Zarivanje noktiju u podlakticu..:-) Ubrzo me naučila da prepoznam po napetosti mišića da je kraj maženju. O problemima sa njenim zbrinjavanjem kad negdje Jedinica i ja trebamo zajedno putovati ne želim niti govoriti! Ili, kad me u pet ujutro zove da je pustim u dvorište...Doduše, pažljiva je...prvo tiho i lagano zamjauče iz hodnika. Nakon što ja ne reagiram, skoči na krevet i zamjauče malo glasnije...kad i to izignoriram...lagano me počne grickati za nos...E, tu se više ne usuđujem ignorirati...ko zna šta bi joj slijedeći potez bio :-) I tako, ta nestašna, draga maca, vremenom, sve duže spava a sve manje radi ludorije po kući. Doduše...i ja sam sve duže na poslu a sve manje doma...a moja Jedinica samo povremeno navrati kući... Zato i nisam na vrijeme primijetila da s njom nešto nije u redu. Učinilo mi se nešto neobično, ali sam odbacila pomisao na bolest i pravdala njeno čudno ponašanje hladnočom i burom vani! Pa 'ko bi normalan izlazio iz tople kuće po ovakvom vremenu. Tek jučer...(srećom ne odoh na izlet), sam shvatila težinu problema...Maca je zapravo bolesna! Strašno je kad te to malo, bespomoćno stvorenje gleda i traži da joj pomogneš...a ti ne znaš kako :-( I naravno...kao i kad su djeca u pitanju...sve se događa nedjeljom. Prethodna noć je bila jedna od dužih u mom životu. Jutros smo, maca i ja, dočekale dolazak veterinara na posao! Ona je dobila injekciju antibiotika...a ja, prijekoran pogled veterinara. Taman da mi pojača dozu grizodušja...ka' da mi nije dosta što samu sebe špotam što nisam na vrijeme uočila problem. Zapravo sam htjela reći kako bismo posao trebali smjestiti u nekakve prihvatljivije okvire...kako bismo više vremena trebali provoditi sa djecom...roditeljima, kućnim ljubimcima...i na kraju, sa samim sobom. Znam da otkrivam toplu vodu...ali kad to sam osjetiš razumiješ svu veličinu fraza koje ponavljaš k'o papagaj i misliš kako si jako mudar. Sad sam doma i svako malo se penjem u sobu da vidim da li joj bolje. Mislim da se oporavlja i nadam se da će ozdraviti...jer u protivnom... Evo naše Kaje...pardon, sad već samo moje!     |
